HiES - Sto kila stripova (priredio Cecile Quintal)

ZANIMLJIVO

Napomena: tekst je prvi put objavljen u "Arkzinovu" dodatku povodom stogodišnjice svjetskoga stripa, negdje u ljeto 1995. godine. Tekst je priređen na ovim stranicama uz izričito dopuštenje autora.

Povijesni prikaz? Apage!
Piše: Cecile Quintal

Sto kila stripova - dio prvi (# 1/2)

ve je to lijepo zvučalo u teoriji: otvorit ćemo ovaj dodatak malim uvodom i tekstovima o stripovima slavljenicima, završit ćemo ga serijom intervjua s probranim sugovornicima i malom udicom, malim ulogom za budućnost, dok ćemo sredinu lako popuniti informativnim pregledom prošlog stoljeća svjetskog i šest dekada domaćeg stripa, pregledom poučnom laiku i zanimljivom zaljubljeniku. Sada, međutim, okružen knjigama i člancima napisanim o toj povijesti, ne mogu vjerovati da sam to tako olako zamislio. Sabiti stotinu godina u dvije tisuće riječi? Gdje mi je pamet bila!

Zapravo, kad se malo smirim i odahnem, shvaćam da to stripu govori samo u prilog. Jadno bi bilo kad bi ga se nakon toliko vremena dalo tek tako pokratiti da stane u prigodničarski tekst. Ovako, možemo ga razlomiti po zemlji nastanka i vremenu pojavljivanja, po crtačkoj stilizaciji ili žanrovskoj pripadnosti, po obliku u kojem je objavljen, primjeni ili doprinosu mediju, a da sa svakim dobivenim dijelom i opet imamo probleme s kojima smo počeli. Da, strip nam se razgranao. Čak i ne uzmemo li u obzir široku Scott McCloudovu definiciju po kojoj je strip "supostavljeni svjesni slijed likovnih ili drugih prizora sa svrhom prenošenja obavijesti ili izazivanja estetske reakcije u promatrača", stripova je toliko da čak i najšire zamišljeni prikazi završavaju radeći selekciju.

Vjerujem da je jedan od razloga masovnosti stripa njegova, uprostite mi na upotrebi prerabljene riječi, demokratičnost. Jezik stripa, ma koliko kritičari s akademskim aspiracijama o njemu voljeli na dugo i na široko raspravljati, lako je razumljiv svakome. Ta čitljivost, koja s jedne strane uzrokuje otpisivanje stripa kao literature za djecu i debile od strane onih koji imaju osjećaj da su pročitali nešto vrijedno samo ako se muče dok čitaju, omogućava s druge strane svakome, ama baš svakome, da se stripom bavi. Kao što su pokazali, izmedju ostalih, mnogi undergroundi i nakon njih nastale stilizacije, stripaš ne mora crtati poput Hala Fostera ili Alexa Raymonda da bi proizvodio dobre stripove. Dovoljno je da zna što hoće, da ima vlastitu stilizaciju koja će mu omogućiti da to i izrazi, te da poznaje jezik stripa - tada mu više ništa ne stoji na putu da strip i napravi. Koliko je strip razumljiv i prihvaćen dokazuju nam brojni školski listovi sa svojim nevješto nacrtanim, ali suvislo ispričanim dječjim stripovima. No, dobro. Nema se smisla više izmotavati i eskivirati ono što se mora učiniti. Vratimo se kronologiji.

Strip se, kao što smo vidjeli iz slučaja "Yellow Kida", razvio u novinama. Ti rani dani bili su periodi divlje kreativnosti crtača kojima je ama baš sve bilo ostavljeno na volju, koji su izmišljali i stvarali medij od komadića likovnog i pripovjedačkog zanata vremena koje im je prethodilo. Rudolph Dirks odmah je uz Outcaulta, stvarajući "Katzenjammer Kids", prototipnu djecu-nevaljalce nadahnute Buschevim "Maxom i Moritzom"; Winsor McCay kreira "Malog Nema u Zemlji snova", Lionel Feininger "Wee Willie Winkie's World", George Herriman i George McManus nisu daleko s "Krazy Katom" i "Bringing up Father", Bud Fisher osvaja svoje mjesto u povijesti više trudom nego kvalitetom, napravivši prvi redoviti dnevni strip "Mutt & Jeff"....

Gotovo sva imena ranih crtača danas su nam dobro znana jer je svaka njihova kreacija za medij bila inovacija, svaki njihov potez presedan. Taj je period, nakon početnog zahuktavanja, potrajao još nekih dvadesetak godina, a onda se polako počeo smirivati. Strip je postajo sve veći biznis i nije mu se mogla dozvoliti nepredvidivost. Za razliku od ranih stripova koji su slijedili svaku mušicu svojih kreatora, novi su se stripovi ravnali prema publici. Tako nastaje čitav niz tzv. "porodičnih stripova", stripova namijenjenih srednjem staležu, stripova koji nisu nikoga vrijedjali jer su dobro znali od čijeg novca žive.

Ovdje je na redu mala digresija: vjerojatno je očito da, pretvarajući se da pratim svjetski strip, zapravo donosim prikaz samo američkih. Tome nije razlog nekakva moja pretjerana amerofilija već objektivno stanje. Premda su se stripovi vrlo rano počeli pojavljivati i u novinama drugih zemalja (1902. u Engleskoj, Švedskoj i Francuskoj, 1904. u Kanadi, 1905. u Brazilu i Japanu, zatim u Italiji itd.), svi su oni bili ili lokalnog značaja, ili neredovitiji i zastarjeliji od američkih uzora (poput Becashine i Les Pieds Nickeles u Francuskoj ili Bilbolbula u Italiji koji tekstove nisu smještali u oblačiće već pod slike). Okrivite zato američku nametljivost ili njihovu radnu etiku, ali činjenica je da je evropski strip još dugo kaskao za svojim prekooceanskim konkurentom. Kraj digresije, natrag američkom novinskom stripu.

Porodični stripovi imali su i svojih uspjelih predstavnika, poput "Blondie" ili "Gasoline Alley", ali slijedeća velika stvar dolazi krajem drugog desetljeća, uvodjenjem pustolovnog stripa. 1929. tri se bitne stvari događaju:

Počinju "Tarzan", kojeg je Harold Foster crtao po romanima Edgara Ricea Borroughsa, i "Buck Rogers" Phillipa Nowlana i Dicka Calkinsa, a u Segarovom se "Thimble Theateru" po prvi put pojavljuje Popeye. Pustolovine u džungli i svemiru te Popeyeva lutanja po čudnim materijalima nisu samo olakšavala život kroz ekonomsku depresiju, već su i otvorila put svim mogućim avanturističkim stripovima u nastavcima. Prvi realistički (sadržajem, ne baš crtežem) strip koji nije bio adaptacija postojećeg knjiškog podloška bio je "Dick Tracy", detektiv kojeg je Chester Gould započeo 1931.

1934. bila je, pak, udarnička. Te godine kreću "Flash Gordon", "Jungle Jim" i "Secret Agent X-9", tri stripa Alexa Raymonda ("Secret Agent" u suradnji s Dashiellom Hammetom), "Mandrake the Magician" Leea Falka i Phila Davisa, "Li'l Abner" Ala Cappa, "Terry and the Pirates" Miltona Caniffa i "Red Barry" Willa Goulda; Noel Sickles preuzima i revitalizira "Scorchy Smitha", a Oto Soglow kreira svog "Malog kralja". U slijedeće dvije-tri godine dolaze još "Phantom" i Fosterov "Prince Valiant", dok napušteno mjesto na "Tarzanu" popunjava Burne Hogarth. Udarna ekipa "zlatnog doba" američkog novinskog stripa je spremna.

Spirit, strip
čuvenog Willa Eisnera

Seizmički se valovi osjećaju i u Evropi. Iako strip tamo govori u oblačićima još od Alain Saint-Ogana i njegovih "Zig et Puce", a od 1929. na svojoj slavi radi i Hergeov "Tintin", odjeci novih američkih razmišljanja vide se u Francuskoj u Pellosovom "Futuropolisu", u Italiji gdje Rino Albertarelli kreira "Kita Carsona", a Zavattini i Scolari "Saturn protiv Zemlje", te kod nas gdje Andrija Maurović proizvodi li proizvodi. Za to vrijeme, Ameri izmišljaju nešto što će postati simbolom kroz koji će ostatak svijeta promatrati njihove stripove - comic books.

To zapravo nije istina, ali dobro zvuči. Preteče comic booksa (mi bismo to, u kroničnom nedostatku ustaljene terminologije, preveli kao "strip svezak") imamo još od kraja prošlog stoljeća kad su se pojavili prvi reprinti "Yellow Kida" u formi knjižica, da i ne spominjemo da su u Japanu slični svesci popularni još od 1925. (Fusnota: Japan je teško pratiti u globalnom kontekstu jer nisu ni po temama ni po zbivanjima slijedili što se zbivalo na Zapadu; hoću reći - ti su momci imali svoje profesionalno udruženje crtača 1918!) No, kako bilo, Ameri su se opet dobro progurali pa kao prvi comic book pamtimo "Funnies on Parade" koja se sastojala od reprinta novinskih stripova i koja se djelila kao reklama za firmu "Procter & Gamble". Prvi komercijalni svezak, "Famous Funnies", stigao je slijedeće godine i prodavao se za deset centi, a prvi svezak s originalnim, nepreštampanim materijalom, "New Fun", izašao je 1935. Comic books su tada navalili u sve većem broju, preštampavajući i objavljujući originale, tražeći nešto čime će nadmašiti novinske stripove. Našli su to u - superherojima.