HiES - Sto kila stripova [priredio Cecile Quintal]

ZANIMLJIVO

Napomena: tekst je prvi put objavljen u "Arkzinovu" dodatku povodom stogodišnjice svjetskoga stripa, negdje u ljeto 1995. godine. Tekst je priređen na ovim stranicama uz izričitu dozvolu i dopuštenje autora.

Povijesni prikaz? Apage!
Piše: Cecile Quintal

Sto kila stripova - dio drugi (# 2/2)

Prvi broj
Action Comics-a i
prva pojava S
upermana

uperman je bio prvi i pojavio se u lipnju 1938, nakon što je urednik Sheldon Meyer nagovorio svoje šefove da dvojici momaka iz Clevelanda daju šansu u prvom broju svog novog "Action Comicsa". Momci su bili Jerry Siegel i Joe Shuster, a Meyer je pokazao da ima dobar njuh jer su se čitaoci (mahom dječačka publika) zapalili za palog Kriptonijanca koji čini dobra djela. To je otvorilo put i drugim nadjunacima: Kaneovom Batmanu, Burgosovom Human Torchu, Everettovom Sub-Marineru, Marstonovoj Wonder Woman, Coleovom Plastic-Manu i, najpopularnijem od svih, Captain Marvelu C. C. Becka. Superheroji su tukli kriminalce i poneku "žutu opasnost" na stranicama jeftinih sveščića sve dok im se nije ukazao bolji neprijatelj: nacisti.

Drugi rat mobilizirao je sve postojeće junake, te dodao i neke nove ("Buz Sawyer" Roya Cranea i "Johnny Hazard" Franka Robbinsa) da bi se bolje osigurao protiv poraza. Specifični su, pak, bili stripovi kreirani za vojnike. Oni nisu bili propagandno-patetični kao roba servirana civilima, već su pokazivali ljudskije osobine kroz humor ("Sad Sack" Georga Bakera) ili nevin seksepil ("Male Call" Miltona Caniffa). Stripova je bilo i kod drugih saveznika (britanska se "Jane", recimo, trudila svako malo gubiti odjeću kako bi razveselila vojnike), ali i kod Talijana i Japanaca. Hitler nije podnosio stripove, pa se možete odmah zabrinuti ako se ni vama ne svidjaju.

Frank Frazetta,
proslavljeni ilustrator
i strip crtač

Završetak rata donosi pad popularnosti akcionih junaka i superheroja. Od dva značajna novinska stripa kreiran poslije rata, jedan je ("Rip Kirby") imao civila za heroja, a drugi se ("Steve Canyon") vrlo brzo upetljao u hladnoratovske probleme. I comic books traže svoj opstanak objavljujući tinejdžerske stripove, romanse i romansirane prikaze stvarnih zločina. Evropa se napokon malo trza i pokazje što je naučila. Nemajući što slijediti u posustaloj Americi, evropski autori grade na iskustvima starih stripskih majstora i nastaju stripovi poput "Pionira Nade" Francuza Poiveta i Lecureuxa, nizozemski "Eric de Noorman" Hansa Kreshea i "Tex Willer" Talijana Galleppinija.

Neki od klasičnih belgijskih stripova ("Lucky Luke", "Alix", "Blake i Mortimer") takodjer nastaju u ovom razdoblju. Japan se takodjer oporavio, pogledao što rade Ameri, pročistio se pa ubrzano nastavio štancati.

Pedesete su gotovo zatukle avanturistički novinski strip. Smanjenje formata (da bi više stripova stalo na stranicu) učinilo ga je nečitljivim, a televizija je odvikla ljude od dnevnog kupovanja novina pa je strip u nastavcima gubio i na shvatljivosti. Stripske stranice novina svedene su tako na geg (nekoliko se odličnih novih stripova pojavilo: "Peanuts", "Pogo", "Beetle Bailey", "B.C."...) i pokoju stripsku sapunicu kojoj smanjenje formata nije puno smetalo. Takvo se stanje zadržalo do danas i tek su se najuspješniji autori (Trudeau od "Doonesburya" i Watterson od "Calvina & Hobbesa") uspjeli izboriti za veće formate objavljivanja svojih radova. Isti je period donio i novu živost na comic books scenu. Kompanija EC ubola je pravu stvar i krenula s brojnim horror i kriminalističkim naslovima u kojima su ubojstva i različita čudovišta bila prikazivana vrlo grafički (za pojmove pedesetih, danas vidimo mnogo gore stvari na Dnevniku). To je izazvalo zabrinutost za mentalno zdravlje djece koja čitaju te stvari pa je vlasnik EC-a, William Gaines, saslušavan i pred Senatskim odborom. Senat je stripove oslobodio krivnje za maloljetnički kriminal, ali su se izdavači, ljubomorni na kvalitetu, a još više prodaju, Gainesovih stripova, udružili u "Comics Code Authority" i zabranili hrpu stvari kako bi ugušili EC produkciju. Gaines utočište pronalazi u izdavanju crnobijelog magazina "Mad" (samo su kolor svesci potpadali pod kontrolu ČA), kreacije Harveya Kurtzmana, a strip svesci upadaju u još jedno sterilno razdoblje.

Evropa cvjeta. U časopisima "Spirou" i "Pilote" javljaju se klasici poput "Gastona Lagaffea", "Asterixa", "Jerry Springa", "Poručnika Blueberrya", "Tanguya"... Britanci imaju "Dan Darea", "Jeffa Hawkea" i "Andy Cappa", Japanci Osamu Tezuku, Talijani Jaccovittija... Strip se vratio na stari kontinent.

Jack Kirby, jedan od najpoznatijih stripaša 20. stoljeća

U šezdesetima i sedamdestima stvari postaju sve zaguljenije za praćenje. Pojavljuju se novi i novi stripovi, smjerovi, autori. U SAD novinski je strip gdje je i bio, ali se comic books razvijaju u dva dijametralno suprotna smjera. S jedne strane, Stan Lee, Jack Kirby i Steve Ditko podižu superjunake iz pepela i kreiraju sasvim novi imidž za gotovo propalu kuću "Marvel". Julius Schwartz, urednik kod konkurentskog DC-a, daje novu kreativnu injekciju svojim herojima izvlačeći iz iz beskrvnih i camp šezdesetih.

Od tada pa do danas, superheroji vladaju američkim tržištem, prolazeći kroz povremene revitalizacije u sedamdesetim (Denny O'Neil, Neal Adams), osamdesetim (Frank Miller, Alan Moore, Neil Gaiman) i devedesetim (ultradizajnirano nasilje pod utjecajem japanskog stila - "Image stil").

Drugi pristup sveskama dolazi iz hipijevske kontrakulture: underground stripovi, puni droge, seksa i politike, slobodnih tema, jezika, crteža i nazora. Na njihovom se nasljedju razvija čitav alternativni pokret samizdata koji pak vodi do svojih ekstrema: elitističkog Spiegelmanovog "Mausa" i populističkih "Nindža kornjača". Danas se u comic booksima može naći svega i svačega, ali, rekli smo, superheroji, do daljnjega, dominiraju. Evropa pršti kreacijom tokom šezdesetih, stvarajući serijale ("Bernard Prince", "Achille Talon", "Philemon"...), i sedamdesetih, stvarajući autorske osobnosti (Gotlib, Moebius, Druillet, Bretecher, Pratt) odgajane na EC-u i undergroundu. Strip-albumi, u šezdesetima još iznimke, postaju u osamdesetim pravilo. Sve se reprintira i poplava albuma dovodi do današnje situacije u kojoj časopisa nema pa je i ravnoteža tržišta narušena nedostatkom mjesta za trening novih autora. Taj se komentar odnosi na najveće, francusko-belgijsko tržište, dok su manja specifični slučajevi (vidi tekst o Italiji u jednom od ranijih "Arkzina").

Japan, strpljivo brijući svoje, postaje u osamdesetim i devedesetim hit na Zapadu sa stripovima poput "Akire" ili "Lone Wolf & Cuba", što dovodi do apsurda da masa Evropljana i Amera kopira japanski stil. Očito je, današnja je situacija takva da se više ne zna ni tko pije ni tko plaća. Globalna difuzija svake vrste stripova onemogućava lako praćenje utjecaja, a nove je trendove, a kamoli budućnost, nemoguće predvidjeti. Strip možda više nije tako popularan kako je bio u svojim "zlatnim" novinskim danima, u strip-sveskama "Kapetana Marvela" ili u Evropi sedamdesetih i osamdesetih, ali je vrlo živ i vrlo prisutan. Namjerno sam, osim kratkog spominjanja Maurovića negdje na početku, izostavio domaći strip iz ovog pregleda. Manje zbog sistematičnosti, a više zbog njegovog lokalnog značaja. (Ej, mir! Mir! Neću ovo pretvoriti u moje regularno kukumavčenje. Obećao sam vam to na početku dodatka.)

Domaćem stripu nije manjkalo talenata, ali su mu često nedostajale vlastite teme i identitet. Najizvornijeg smo domaćeg crtača imali na početku, spominjani Andrija. Njegov podjednako talentirani suvremenik, Walter Neugebauer (čiji je brat, Norbert, rijetka ptica našeg podneblja vrhunski scenarist) rano se priklonio tuđem stilu Disneyevom, pa tako nikad nije mogao pošteno parirati Mauroviću. U generaciji se pedesetih (Jules Radilović, Ivica Bednjanec, Žarko Beker, Borivoj Dovniković...) osjeća utjecaj stvari koje su ih formirale, ponajviše radova Fostera i Raymonda, a i Britanca Franka Bellamyja.

"Novi kvadrat", naša poznata strip-grupa iz sedamdesetih (Mirko Ilić Krešimir Zimonić, Igor Kordej, Radovan Devlić, Ninoslav Kunc...), čitala je novovalovce sedamdesetih kao i underground (Moebius, Caza, Druillet, Crepax, Corben, Bilal), ali je imala i previše artističke samosvijesti da bi direktno kopirala kao što se dogadjalo prethodnoj generaciji (Beker). Generacija poslije njih (Danijel žeželj, Magda Dulčić, Dubravko Matković), kao i grupa mladjih koja se razmilila svijetom u potrazi za plaćenim poslom (najistaknutiji predstavnici: Goran Parlov i Edvin Biuković) stasala je pak u vrijeme kada je bilo dostupno mnogo više informacija i upila je, malo tu i malo tamo, gotovo čitavu povijest o kojoj mi ovdje razgovaramo, stvarajući iz djelića utjecaja vlastite stilove kojima će se, treba se nadati, izboriti za svoje mjesto u nekoj još nenapisanoj enciklopediji važnih stripskih faca.

I eto nas kamo smo i krenuli. U dvije i pol tisuće riječi (blaženi word-count potprogram) preletjeli smo stoljeće svjetskog stripa. Ako ste još uvijek sa mnom, ako vas podaci nisu smeli i otjerali, mogu vam odati što mi je bila nakana. Htio sam vas pokazati čega sve ima u tih sto godina, tako da nikad ne dodjete u napast da kažete da ne volite stripove. Jer, nemoguće je, jamčim vam da je nemoguće, čovjeku, koji ima imalo duha, u svemu tome ne pronaći bar jedan strip za sebe. A onda se zaustavite na jednom, ako možete.

P.S. Kolege fanatici: naravno da vašeg omiljenog autora nisam spomenuo. Nije previd, baš sam vas htio iznervirati.