ZANIMLJIVO

Overview ili "prelistali smo stripe"

Ta-dam! Evo jedne dobre vijesti svim stripoljupcima: izišao je novi broj Kvadrata. Točnije br. 10, ili 444 stranice poslije. U jednu ruku, to je malo epohalno ostvarenje, jer dogurati, kontinuirano, do desetog broja bilo koje i kakve domaće strip publikacije ili umotvorine, nije mala stvar. To je pothvat vrijedan divljenja. Novi Kvadrat nastavlja dobru tradiciju svojih prethodnika, i nudi nam, manje-više, sličan pristup, dakle puno intervjua, recenzija, osvrta, kratkih stripova itd. ali s ovim brojem na puno više stranica! I s puno sređenijom grafičkom opremom. Ukratko, nemamo što razglabati; Kvadrat se jednostavno mora nabaviti! Napisao: Zvonimir Tošić

 

CHAKRA COMICS br. 2. Svaki svjetonazor ima stvari za koje se zalaže i one kojima se protivi i svaki je sklon filtrirati obavijesti onako kako mu odgovaraju. Ovisno o pristašinom karakteru, svaki se svjetonazor može i izroditi: u agresivno negiranje ostalih svjetonazora ili pak u preobratiteljski žar. U ovom drugom, ljepšem slučaju, nastaju različita pomoćna pripovijedna sredstva: od letaka, brošura i knjiga, preko radio i TV emisija do javnih priredbi, glazbe i stripa. Što nas, ne baš najelegantnije, dovodi do današnje teme: riječkog strip-izdanja Chakra Comics. Plusevi tog projekta (časopisa i niza najavljenih izdanja) očiti su: dobar tehnički izgled, solidna oprema i velika volja da se objavljuju stripovi domaćih autora. A minusi... Minusi... Uf, minusi to i jesu i nisu. Jesu, jer čitajući stripove volim da me puknu -- kreativnošću, sjajnim crtežom, biserom duha, nije važno čim -- a čitajući Chakru to mi se ne događa (uz malu iznimku fakat dobrog Madaninog tabloa). Nisu, jer Chakra Comics i nije namijenjen meni. Chakra Comics, kao što uredništvo lijepo objašnjava u uvodniku, nudi "odgovore na esencijalna životna pitanja koja se motaju po glavi svakog dvadeset - i nešto - godišnjaka" i jedan bi ih trideset (i nešto) godišnjak kojem se u glavi motaju druga pitanja morao pustiti na miru. Ako su mi njihovi pokušaji prosvijetljenja smiješni, ako mi se čini da su njihova nepobitna iskrenost i energija više smetnja no pomoć kvaliteti uratka, moram se samo sjetiti da se ovaj luksuzni fanzin ne obraća meni. Pa nije ni čudo da se ne razumijemo, da se u najboljem slučaju možemo dobrostivo osmjehnuti tlapnjama onoga drugoga. Međutim, kako je riječ o stripu, čini mi se da još koju moram reći pa makar ignorirao teme. Redom: najbolji crtač je Slovenac Miloš Radosavljević (Dr. Margina, bivši Mr. Jozo, čovjek u opasnoj potrazi za (autorskim) identitetom), s već viđenom i zbrkano-plitkom pričom "New Rock City". Većinu stripova u broju nacrtao je, pak, Mario Vrandečić, koji se trudi i od kojeg bi moglo nešto biti, ali granicu amatersko/fanzinske produkcije preskače tek tu i tamo, ponajviše u karikaturama. Scenarist (i glavni urednik), Tomislav Smolčić razumije jezik stripa, ali ga koristi za jednodimenzionalne alegorije i ostavlja me poprilično hladnim (problem većine adaptacija -- bilo književnih djela, bilo tuđih mudrosti -- jest ta hladnoća; bez duše su poput papagajskog govora). Iscrtanost tabloa Nikole Đurđevića ne prikriva njihovu statičnost. Svijetle točke broja su geg-stranice (Vrandečić, Vrban i prijespomenuti Madana) koje vrlo dobro pokazuju da se s medom humora svaki svjetonazor lakše guta. Nadograđjući ovu zadnju ocjenu, poželio bih Chakri novih brojeva s manje svetačke ukočenosti i više ljudske topline. Bolji stripovi pomogli bi svrsi za koju se zalažu. Od same svrhe, ma kako plemenita i s kakvim žarom zastupana bila, nema kruha. Napisao: Cecile Quintal

ENDEM br. 11 opasno nazvan "heavy" također je avejlbl. Tko nije čuo za "Shotgun Mary" (Miki, Štef), čut će, zapravo imati će prilike vidjeti kako izgleda jedna epizoda tog, Amerima predanog serijala. Neke će vjerojatno zanimati ENDEMOV izbor iz raznovrsne ponude EROS COMIX-a (USA). Meni je pak bila zanimljiva ilustracija mladog Splićanina Ivana Gregova, zaljubljenika u olovku, papir i svijet čudesa ... I mi mu želimo da ga bude što više na stranicama ENDEMA i ostalih srodnih tiskovina. Napisala: M. Radić

Povijest Hrvatske u stripu, ili: strip kod nas, Hrvata, kroz povijest

"Seoba Hrvata" Andrije Maurovića i scenarista Stanka Radovanovića-Žrnovačkog, premijerno objavljena 1944. u vremena nepoćudna, jedan je od onih uradaka devete umjetnosti koji se nikako ne smiju preskočiti. Zašto? Pa zato, što je stvarno super! Heh, nekako gledam ovo obrazloženje i ne čini mi se baš izdašnim... Ali ovaj koktel izvanrednog Maurovićevog crteža i ne manje dobrog scenarija Stanka Radovanovića baš je -- dobar! Klasik! Kad sam bio mali ja, ovako sam čitao stripove: čitam samo ono što piše u oblačićima, a onako tek usput, Bože moj, kad je već tu, bacim pogled na crtež. Sad, ipak, nadasve ozbiljno pristupam iščitavanju svega što mi se zalijepi za prste. Kad čitaš Maurovićev strip, onda ne čitaš tekst (iako je scenarij, konkretno, Seobe Hrvata odličan) koliko sam crtež, koji je užasno sugestivan i pršti emocijama. Tako je jednostavan, a tako dobro izveden. Igra svjetla i sjene, kojom se Maurović obilato koristi u svakom kadru, je nevjerojatna. Bilo da pokazuje savršeno miran proljetnji dan, ili pak kakav prizor pokolja međ' vrlim junacima (sve je tako uvjerljivo da ti se učini kao da čuješ sočnu kletvu i zveket hladnoga oružja...), izgleda savršeno skladno. Mema sumnje, a i vidi se, ovo je Maurović radio za svog punog autorskog vrhunca. Maurovićevi junaci imaju karizmu: kad oni nešto kažu, vjeruješ im, jer im sa lica vidiš kako se oni osjećaju u tom trenutku, muči li ih kakva strepnja, guši li ih tjeskoba, ili ih krijepi odlučnost i nosi ushićenje... Ukratko, ovo je školski primjer jednostavnog, a maksimalno spretnog i efektnog klasičnog crteža! Imam samo jednu zamjerku; što nema više!

Pola stoljeća nakon "Seobe Hrvata" nastao je jedan strip-podvig što priča o slavnoj nam povijesti iz doba dok smo bili kosati grubijani, barbari. Riječ je o "Borni" Borisa Talijančića, koji se i stilski i scenaristički znatno razlikuje od "Seobe". Borna je osobni projekt gospodina Talijančića (pogledajte razgovor s autorom), zamišljen kao epizodna pustolovna saga o jednoj obitelji Hrvata kroz stoljeća, prije doseljenja na ove prostore. No razmotrimo na koji način pripovijeda Boris, i usporedimo ga s pripovijedanjem Maurovića i Žrnovačkog. Jer, ako ništa drugo, oba se stripa dotiču hrvatske povijesti. Prvi broj: na pedesetak stranica Hrvati se sukobe s Avarima jednom, dvaput, triput... Puno mrtvih, puno strelica, srušenih ratnika i konja... Započinje priča kojoj je zaplet teško, ili gotovo nemoguće predvidjeti. Čekamo drugi nastavak Borne. Drugi broj: Borna iz 6. stoljeća saznaje o životu svoga djeda, također Borne (ime Borna se prenosilo s oca na najstarijeg sina), kojeg su zarobili Huni i koji je odrastao na poljanama hunskoh tabora uz Tisu. Treći broj: opisuje se život Borninog djeda, njegovo odrastanje i život sve do dolaska na granice Rimskog carstva, odakle će se stjecajem okolnosti uputiti ka Rimu. Četvrti nastavak nam još mora stići, ali Boris nas je već djelomično upoznao s njim i ostalim nastavcima, što ne smijemo odmah iznijeti -- strpite se još malo!. Što možemo reći? Borna je tipični pustolovni strip. On nije junačka epopeja, ili bajkovita saga -- Borna je stvarniji uvid u drevnu nam povijest, lijepu koliko je god bila lijepa, strašnu koliko je god bila strašna. Bez preuveličavanja. Dakle, suvremeno shvaćena i pitka, zanimljiva, s brojnim istinitim povijesnim detaljima koji nam omogućuju da Bornu shvatimo još bolje. Ali ona nije u prvom planu -- u prvom planu su pustolovine i život Borne. Strip nije podređen povijesti, već obratno. Autor sasvim komotno gradi priču, nigdje se ne žuri (osim katkada u crtežu), ima ideja i papira na pretek. Njegove pustolovine odišu filmskom manirom -- mnogo je kadrova i tabli koje kazuju samo ilustracijom, pokretima i atmosferom. Svega toga u Seobi Hrvata nema. Stoga je Bornu ponekad vrlo teško "hvatati". U okviru pojedinog albuma, obilja čisto pejzažnih scena ne doprinose baš najbolje razumljivosti strip jezika, već više pogoduju (već rekosmo) mediju filma, u kojem, nesumnjivo je, autor pronalazi brojna nadahnuća. Međutim, ako Bornu gledamo kao cjelinu, sastavljenu od šest albuma, spomenuto ima već drukčiji karakter. Crtež je također neusporediv. Autor Borne nadahnut je francuskom školom, njegova je stilizacija na pola puta između karikaturalnog izražaja i recimo Maurovićevog ili Raymondovog realizma. To samo za sebe ne predstavlja nikakav problem, ali pomnije gledano, primjetit ćemo da je crtež u Borni najpogodniji za -- koloriranje! (Gospodin Talijančić htio je tiskati Bornu u koloru, ali zbog financijskih problema se odlučio za crno-bijelu verziju.) Stoga crtežu nedostaje one dinamičnosti, izražajnosti i dubine koju postiže Maurović. (Da bi pojmili kako bi trebale izgledati table Borne, pogledajte naslovnice u koloru). Konačno, pozivam vas da obvezno pročitate i jedan i drugi strip. Uživajte u Seobi Hrvata, uživajte u Borni. Proučavajte ih. Seobu Hrvata možete nabaviti (nadam se), kod njenog izdavača, kulturno-informativnog centra "Privlačica", Privlaka (kad nabavimo adresu, objavit ćemo je), ili upitajte na novinskim kioscima (premda je tu već teže nalazimo). Bornu možete naručiti direktno od autora, Borisa Talijančića (tel. 021 627 934).

Priredio: Zvonimir Tošić

Copyright © 1995-2000, Zvonimir Tošić. All rights reserved. Hosted by cro.net