Kome Zvone zvoni
Dio drugi: moral, generacije i kristalna kugla!

Prisjetimo se: Quintal je prvo malo kukao (opet!), ovaj put o tome kako mu nitko ne piše. Pa je zatim krenuo odgovarati na pet Zvoninih pitanja, ali je uvodom potrošio toliko mjesta da su mu tri pitanja ostala za ovu kolumnu. Da ne drvim predugo, haj'mo odmah na sljedeće:

3. Etičnost u stripu (stripovi koji bude nadahnuće nasuprot onima koji napadaju i destruktivno udaraju u samu čovjekovu inteligenciju).

Etika, etika... (Quintal ide po rječnik) Sistem ili skupina moralnih principa. Aha. Moral je čudna stvar. Ma koliko se trudili dokazati da postoje neke stvari koje moralan čovjek ne bi smio činiti (ubijati, čitati Zagora nakon dvanaeste godine života...) meni se sve nekako čini da ne postoji opći moral, već samo, otprilike, šest milijardi individualnih morala.

Neki od tih morala misle da bi i stripovi trebali biti moralni. Moebius tako, u članku kojeg prenosi Kvadrat, a potom citira i Chakra Comics, napada "...djela nekih crtača (koja) su doslovno kancerozna..." i tvrdi da je naš zadatak "očistiti svoje okruženje od ovih oblika agresije...obraniti se od smrdljivih i opasnih psihičkih zračenja." Tako Moebius.

I dok bismo sada mogli (a nećemo) raspravljati o Moebiusu kao osobi podložnoj utjecajima svake vrste, radije ćemo primijetiti da on nije jedini. Mnogo je stripova koji u život kreću s agendom: svi religiozni stripovi jasno propagiraju svoj moral, obrazovni stripovi pokušavaju više ili manje uspješno, citirajmo Zvonu, "buditi nadahnuće", pojedini autori (a la, je li, Moeb) dopuste da im vlastite filozofije zasjene pripovjedanje priča.

Ma koliko se ja ovdje trudio napisati objektivan uvod, mislim da je svakome do sada već jasno da nikako nikako nikako ne mislim da bi stripove trebalo dijeliti na moralne i nemoralne.

Zašto? Pa zato što je umjetnost, ako me već pitate, antiteza morala. Moral je, po svojoj definiciji, kôd ponašanja prema drugima. Umjetnost je, pak, krajnji egoizam kojem su drugi potrebni samo kao potvrda vlastitog ega. Bez jakog ega nema jake vizije; bez jake vizije nema velike umjetnosti. "Kada bi pisac trebao orobiti svoju majku, ne bi oklijevao" rekao je jednom nobelovac William Faulkner, "'Oda Grčkoj Urni' vrijedi koliko god želite starica."

Ne postoji, dakle, moralna i nemoralna umjetnost. Sva dobra umjetnost je nemoralna u određenoj mjeri jer osporava, propituje, izaziva i uznemiruje naše stavove, navike, običaje, uvjerenja. Dobra umjetnost nikad ne može "destruktivno udarati" u bilo čiju inteligenciju. Destrukcija inteligencije ne dolazi od poticanja na razmišljanje, inteligencija se destruira kad poticaja nema, kad se prepuštamo dobropoznatom i nenasrtljivom prežvakavanju općih mjesta i benignih mudrosti kakvima vrve "moralni" stripovi.

Haug.

4. Fundamentalne različitosti u pristupu i shvaćanju stripa prve generacije hrvatskih stripaša i ove današnje?

Najkraće bismo psihološku povijest hrvatskih strip-autora mogli opisati s "što više briju na strip, to ih manje plaćaju!" To dobro zvuči i uglavnom je istina, ali mislim da bih trebao i malo pojasniti.

Najprije, pojam generacija je kritički uveden u sedamdesetima i otada se više manje bespogovorno primjenjuje. Po toj podjeli, prva generacija obuhvaća predratne pionire (Andriju Maurovića i braću Neugebauer), druga autore Plavog vjesnika (Julesa Radilovića, Žarka Bekera...), treća Novi kvadrat, a oko četvrte se još sporimo. Ta podjela izostavlja neke jake i prisutne autore (Dragića, Bednjanca, Matakovića, Gotovca, Lordanića, Žeželja...), kao i vjerojatno čitavu generaciju sredine šezdesetih, ali podjele nisu tu da budu savršene, već da nam olakšaju snalaženje u magli.

Prva generacija nije brijala na stripove. Maurović je bio slikar i boem koji se u ilustraciji i stripu našao zbog para, a vizualno se napajao nijemim filmovima. Walter Neugebauer htio je biti Disney pa je radio stripove kad nije mogao filmove (kasnije, kad je mogao raditi filmove, sve manje je radio stripove). Plaćali su ih sjajno: legendarne su Andrijine priče o novcima koje je spiskao, a da je za njih mogao kuće i kuće kupiti.

Druga generacija (također dobro plaćena, ali uvijek su sa zavišću govorili o Andriji), brijala je na strip utoliko što je pušila Zlatno doba američkog novinskog stripa (Foster, Raymond i ta škvadra, plus Britanac Bellamy) i prvu generaciju, ali bez kompleksa karakterističnog za kasnije generacije. Pičili su po svome i, u principu, svaki za sebe. Treća generacija nalazi se već pod bremenom historije: napaja se francuskim novim valom i stvara bar dijelom u kontrareakciji na ono stvoreno prije njih. To su već stripovi kojih bez stripova nikad ne bi bilo. Mit o nekadašnjim velikim parama raste.

Generacije počevši od one rođene sredinom šezdesetih pa do one fanzinske totalno su u stripu, bilo to dobro ili loše. Em prate što se zbivalo kroz vremensko dubinu em ih zanimaju nove geografske širine. Ne tvrde da su umjetnici, malo je prilike da se dokažu kao zanatlije pa briju kao fanovi: poklonici su medija, citata, autoreferncijalnosti. Kad ne bih mrzio termin "postmoderan" možda bih ga ovdje upotrijebio. Plaćaju ih tu i tamo, jedva da se koji skućio.

I eto, to su fundamentalne razlike kroz generacije, koliko već generacije jesu uniformne, kako ih ja vidim.

5. Desetogodišnji plan reanimacije i revitalizacije hrvatskog stripa: financijski planovi, menadžment, analize, test uzorci, grafovi i sl. OK, ovo je mala zezancija :-)

Zezancija ili ne, možemo bar sanjati. Što bi bilo lijepo da se dogodi? Naravno, lijepo bi bilo da Hrvatska bude svjetska stripovska velesila, ali ne treba pretjerivati. Dovoljno bi lijepo bilo da bude svakovrsnih profitabilnih revija na kioscima i albuma po svim knjižarama. Da se domaći strip čita ravnopravno sa stranim, a da mu se naklade kreću od 2-10 000 primjeraka po albumu. Sretni i zadovoljni, autori pristojni zarađuju, ne glože se međusobno, a bar jednom mjesečno nalete na nekog fana koji im uljepša dan kakvim komplimentom.

Na Vinkovački Salon dođe još netko osim Mihaličke, Kvadrat izlazi četiri puta godišnje i za svaki broj ima koga intervjuirati, a Quintal više ne kuka. Idila. No, kako do nje doći iz našeg sadašnjeg stanja?

Još bolje, kakvo je naše sadašnje stanje? Jedini strip-izdavač vrijedan spomena, Slobodna Dalmacija, mudro se drži van domaćeg stripa (strani je jeftiniji, ima ga kol'ko hoćeš, dobi'š gotove filmove...). Domaći strip uspijeva samo na stranicama dječjeg/školskog tiska, daleko od očiju (pa i zainteresirane) javnosti. Tu i tamo čujem glas o novoj strip reviji, ali onda čujem filozofiju potencijalnog izdavača pa mi padne mrak na oči. Evo, nekidan... .

Nekidan mi Vili priča kako su mu ponudili da uređuje (i napravi koncepciju i dizajn i...) strip reviju. Izdavač, ekonomist, želi nešto što će se prodavati i hoće puknuti 40000 komda na kioske. Za sada sve okej. Na kioske treba krenuti žestoko (još i popratiti reklamom) ako želiš da te bilo tko primijeti. Ne valjaju druge stvari: što se kreće u izdavanje jer se našao jeftin papir i što se očekuje zarada već oko broja tri. Vjesnik, dok je bio vrijedan spomena, znao je bar kako se neke stvari rade. Šibneš reviju, prvog broja prodaš oko 50% onog što si bacio na kioske. Drugog broja, ma kako kvalitetan bio, prodaš manje, jer se nekima nije svidjelo što su vidjeli u prvom. Trećeg ide još manje, novi ljudi otpadnu, neki dođu privučeni dobrim glasom o novini (ako je dobra, ako je loša sve se brzo strmoglavi u nepovrat).

Tek četvrti broj je pravi pokazatelj - ako ga se proda više no trećega, znači da je revija dosegla dno, da su otpali svi poluzainteresirani i da sad sve ovisi o kvaliteti. Tu se prilagodi naklada i dalje se pili po tome. Ako u prvih godinu dana (govorimo o mjesečniku), revija pokaže plus (pokrije sve gubitke ranih brojeva i reklame i...) onda smo na konju. Ali, godinu dana ulaganja je neminovno. A tko za to ima para? Izgleda, nitko. Svi bi htjeli okrenuti lovu na brzinu pa nije ni čudo da se među mladim izdavačima nalaze brojne tiskare. Kako točno primjećuje moj belgijski frend, slična pojava dogodila se u ranim danima stripa u SAD - tiskari su postajali izdavači da im strojevi ne bi stajali besposleni.

Da li to znači da ćemo i mi preskočiti ranu fazu kapitalizma i krenuti u onaj razmahani? Volio bih, ali US tiskari su u tridesetima već bili lisci i kužili su stvari. Ovi naši kao da misle da je strip laka lova. Kad bi se malo opametili, uortačili s distributerskom mafijom (Tiskov monopol podjednako asocira na mafijaške početke novinske distribucije u US) i podišli publici... Gdje bi nam bio kraj?

Drugim rječima, pojma nemam, Zvone. Znam da je jedino rješenje da stripa bude puno i da svatko može naći nešto za sebe, ali kako to postići još mi je uvijek poptilično nejasno. Mogu samo autorima i čitaocima poručiti da izdrže još malo i još malo i još malo. Dok njih bude, onih će se međufaznih parazita od izdavača i distributera uvijek naći da oderu i jedne i druge. A ako to nije optimizam, onda ne znam što je...:)

Budimo mrvicu ozbiljni. Kukao sam u prošloj kolumni o feedbacku i nisam to činio samo da bih popunio prostor. Nakon godine dana redovitog (nakašlj, nakašlj) pisanja ove rubrike, ne čini mi se da ima smisla nastavljati kako je započeta. Zato najavljujem preustroj: umjesto rubrike QUINTAL SEZ ubuduće će se pojavljivati kolumna PITAJTE QUINTALA, ali, naravno, samo kad i ako bude pitanja. Dakle, ako nešto pitate, barem jednom mjesečno ću na to odgovoriti. Ako ništa ne pitate... Imat ću malo više slobodnog vremena. Barem to.

I ne, Zvone, ne pali da mi ti šalješ pitanje mjesečno!

Prije no zaboravim: ma koliko kukao, bilo mi je zadovoljstvo praviti se pametan (a ispadati glup?) pred svima vama. Voli vas,

C.Q.

Pišite Cecileu Q.

Copyright Cecile Quintal, 1997. Svatko tko nedozvoljeno umnoži, mora kroz 1998. pisati redovitu (nakašlj, nakašlj) mjesečnu kolumnu umjesto mene. I mislio sam da neće biti dobrovoljaca. Ako imate pitanja, prijedloga ili pritužbi, pišite mi!