HiES - Digitalni stripovi 1/3

ZANIMLJIVO

Digital Comics Banner

Digitalni stripovi
Priredili: Darko Macan (dio 1 i 2) i Zvonimir Tošić (dio 3)

Dio 1

Ne čitajte kompjutore pod klupom

Ako prošećete do kioska učinit će vam se da se ništa od vašeg djetinjstva nije promijenilo. Zateći ćete poznate stripove i poznate junake i pomislit ćete, možda sa sjetom, možda s frktajem, kako ipak postoji nešto nedodirnuto modernizacijom i informatičkom revolucijom, nešto u što računala nisu gurnula svoje virtualne prste.

No, nije baš sve kako na prvi pogled izgleda. Promjena, mada nevidljivih, ima i na našim, globalno marginalnim, kioscima, dok su tamo gdje se planetarno poimanje masovnog stripa oblikuje, kompjutori daleko prisutniji.

Kad je bio prvi?

Prva primjena kompjutora u stripu dogodila se, sasvim prikladno, u nadobudnoj mladoj izdavačkoj kući First (Prvi). Nastala početkom osamdesetih, First je bila kompanija koja je, želeći se izboriti za svoje mjesto pod suncem ispod sjene takvih stripoizdavačkih giganata kakvi su bili Marvel i DC, eksperimentirala s novim temama, većim autorskim slobodama i - da! - novim tehnikama.

Crtač Michael Saenz i scenarist Peter Gillis razgovarali su i ranije o mogućoj zajedničkoj suradnji. Tada su, 1984, naletjeli na još friški 128K Apple Macintosh i shvatili da je to baš ono što im treba da bi njihovoj zamišljenoj negativnoj utopiji dalo jedinstven izgled. Prije kraja godine First je objavio prvi broj "Shattera" i on se lako probio među najprodavanije stripove.

Dok je, zbog kombinacije noviteta i kvalitete (i Saenz i Gillis su dobro napravili svoj posao kreiranja budućeg, blejdraneričnog svijeta punog ugovornih policajaca i krađe RNA), publika očito dobro primila "Shattera", kritike su se koncentrirale na negativnosti. Napadan je i izgled stripa (72 točke po inču bio je maksimum koji se mogao postići pa su crteži imali onaj trzav izgled, poznat svakome tko je ikad pokušao crtati na računalu male moći (ili onome tko je crteže slao faksom)), ali i sama ideja. Strah od toga da će biti zamijenjeni tehnologijom uvukao se i među stripašku kastu.

Bespotrebno. "Shatter", jednom kad se povukao čar novoga, a autori se umorili i prepustili ga drugim, minornijim kreatorima, nije preživio ni dvije godine. "Shattera" više nije bilo, ali se činjenica da je postojao itekako osjećala. Kompjutori su prošli prvu prepreku i sad ih je teško bilo otjerati.

1990. pojavio se novi, čisto kompjutorski, stripovski projekt. DC je objavio "Digital Justice", stotinjak stranica računarske grafike Pepea Morena na temu budućeg Gothama, Magatropolisa kojim vlada Jokerov kompjutorski virus i zbog kojeg i Batman treba postati programom da bi ga uništio. Kao priča kakav-takav, "Digital Justice" vizualno je izgledao puno efektniji od Saenzova rada. Nije ni čudo: Morenov Mac imao je 64 puta veći RAM, 400 puta veći skladišni kapacitet, 8 puta je bio brži, rezolucija mu je bila mnogo veća, software mu je pomagao u dizajniranju i trodimenzionalnom projeciranju, a printalo se ne više na papir, već izravno na filmove. Oh, da - i boje. Dok je "Shatter" bio bojen ručno, Morenu je na raspolaganju stajalo više od 16 milijuna potencijalnih boja.

No, bez obzira na očite razlike između pionirskih rezultata iz 1984. i 200 megabajta fileova koje je Moreno isporučio svom izdavaču, sličnosti između "Shattera" i "Digital Justice" postoje. "Justice" izgleda bolje, ali likovi su i dalje uvjerljivije i plastičnije izvedeni od arhitekture koja je zadržala izgled obojenog tehničkog crteža (i nazubljene linije uz to). Morenu je na raspolaganju više efekata, ali je najčešće korišten onaj koji je bio dostupan i Saenzu - višestruka upotreba jednom napravljenih crteža, zumiranje istih, kombiniranje. No, najočitija je sličnost te - ako smijem dodati vlastiti komentar - i najveći propust obaju stripova u tome što kroz najveći broj kadrova nije očit razlog zašto se sve to radilo računalom.

Naime, "Toy Story", da upotrijebim svjež i svima valjda poznat primjer, nije bio dobar film zato što je animacija bila napravljena potpuno kompjutorski već zato što su računala uvedena u cijelu priču s razlogom! "Toy Story" se nije mogla ispričati na drukčiji način! "Shatter" i "Digital Justice" su, pak, mogli komotno biti klasični stripovi u kojima bi računala poslužila tek za neke efekte. Raditi ih cijele računalom bio je hir, izazov. Radilo se računalom samo zato, kao što je Hillary rekao za Everest, što je bilo tamo.

U tome može biti korijen razloga (uz faktor cijene i vremena - crtanje na ekranu nekome tko se naučio raditi na papiru oduzima mnogo više vremena) zbog kojeg ni jedan od tih stripova nije pokrenuo modu već su oba ostali izolirani fenomeni (Saenz se preklani vratio s jednokratnom "Donnom Matrix" i izazvao minimum pozornosti). Potpuno kompjutorski strip i dalje je samo kuriozum.