ZANIMLJIVO

Stoljeće žutog dječaka
Piše: Cecile Quintal

eoretičari mogu na dugo i naširoko tupiti o pretečama stripa i pronalaziti njegove rane oblike u ovoj ili onoj civilizaciji od prethistorije, preko Egipta i Rima, do srednjevjekovnih tapiserija, no postoje točke oko kojih se, ipak, slažu. Konsenzus je, tako, da su grafike Williama Hogartha bile tu negdje pri rođenju stripa, jednako kao i karikaturalne zgode Rodolphea Töpffera. Wilhelmu Buschu i njegovim "Maxu i Moritzu" također nitko ne odriče seminalni utjecaj na rane američke stripaše, pogotovo Rudolpha Dirksa. Međutim, naslov prvog "pravog" stripa nije ponio niti jedan od časnih, upravo nabrojenih Evropljana. Za rođenje novog medija trebao je novi kontinent koji na strip neće gledati kao na umjetnost, kao na nešto ekskluzivno, već će mu pristupiti pragmatično, kao industriji koja nudi zabavu i uzima pare. Krajem devetnaestog stoljeća, pak, ništa nije ukazivalo na stvari koje će Ameri uskoro napraviti na stripskom polju. Štoviše, bitan impuls nije ni došao od crtača samih, već od izdavača.

William Randolph Hearst

Oko 1880, naime, dio je američkih dnevnih novina počeo izlaziti i nedjeljom, uprkos kampanji za kontinuirani nerad Sabatom. Joseph Pulitzer, izdavač njujorškog "Worlda" prvi je među njima shvatio nedjeljni dodatak kao dobro vabilo za svoje novine i počeo ga puniti ilustracijama i bojom, a bogme i karikaturama. Na stranicama "Worlda" su se tako okupili svi bitni elementi jednog novog medija: priča kazivana kroz više od jednog crteža, likovi koji se nisu pojavljivali tek jednom već kontinuirano, dijalog unutar crteža. Međutim, nije Pulitzer bio taj kod koga su se spomenuti elementi fuzionirali u strip - bio je to William Randolph Hearst.

Hearst je baš otkupio "Morning Journal" od Pulitzerovog mlađeg brata Alberta i ujedno zaključio ne samo da je dodatak dobra ideja već i da su karikature i stripovi njegova glavna atrakcija. Ne budi lijen, Hearst je 1897. lansirao novi dodatak u boji "The American Humorist" i reklamirao ga kao "osam strana višebojnog blještavila pored kojeg duga izgleda kao olovna cijev". Ujedno je okupio i najbolje tadašnje autore (Outcaulta, Swinertona, Dirksa) otimajući ih Pulitzerovom "Worldu" primamljivijim primanjima, jednako kao što je kupovao sve što mu se svidjelo ili što nije htio da tko drugi ima. I tako se, citirajmo "Svjetsku enciklopediju stripova" Mauricea Horna, "pod budnim Hearstovim okom nesvjesno stvarao nov jezik koji je, zajedno s filmovima, donosio nov način gledanja na stvarnost koja nas okružuje." Rječju: stripovi.

RICHARD FELTON OUTCAULT Čovjek koji će se zadesiti u pravo vrijeme na pravom mjestu da postane tvorac najranijeg priznatog stripa, "Yellow Kida", Richard Felton Outcault, rodio se 14. siječnja 1863, usred građanskog rata, u Lancasteru u Ohiu. Dijete dobrostojećih roditelja i od malih nogu smatran talentiranim, Outcault diplomira umjetnost, ženi se 1890. i seli u New York kako bi se bavio umjetnošću. Tamo se smjestio na Long Islandu i neko vrijeme radio kao ilustrator slobodnjak, dok nije otkrio kako mu sklonost humoru omogućuje da smjesta proda gotovo svaku karikaturu koju bi ponudio magazinima poput "Lifea" i "Judgea". Već u to vrijeme Outcault crta seriju skica i studija klinčadije iz raznovrsnih menhetenskih sirotinjskih četvrti. Od 1894. radi za "World" i njegova se karikatura, prethodno objavljivana pod imenima raznih ulica, polako ustaljuje pod naslovom "Hogan's Alley". Među brojnim likovima malih odrpančića, pozornost publike naročito je privukao ćelavi dječak u noćnoj košulji koja će kasnije postati žuta - Yellow Kid, žuti dječak.

Joseph Pulitzer, mnogočuveni američki novinar i biznismen

Samo ime Yellow Kid Outcault nikad nije upotrebljavao, preferirajući dječaka zvati njegovim krsnim imenom Mickey Dugan. Ime je dječačiću dala publika, a prihvatio ga je i Hearst kad je primamio Outcaulta u svoj "Journal" 1896. Pored neprihvaćanja imena, Outcaultu se sve manje sviđao i sam rad na stripu (uglavnom karikatura u "Worldu", zgode žutog dječaka postaju stripom prelaskom kod Hearsta). Njegov prelazak je, naime, uzrokovao rastegnut sudski proces između Pulitzera, koji nije želio izgubiti popularnu rubriku, i Hearsta koji je Yellow Kida naveliko koristio za privlačenje čitalaca.

Cijela afera je, u prečesto prepričavanoj anegdoti, dala naziv "žutom novinarstvu", ali se i zgadila Outcaultu koji je napustio "Journal" čim se nakupio dovoljno para da mu pomognu preboliti duševne patnje. 1901. Outcault kreira novi strip, "Poor Li'l Mose", ovaj put za "New York Herald" i sa crnim dječačićem u glavnoj ulozi. Čitaoci Mosea baš i nisu zavoljeli pa iduće godine Outcault izlazi s Busterom Brownom. Buster je isto bio nestašno dijete, ali ovaj put bijelo i iz fine familije pa ga je publika prihvatila s naklonošću i, možda, olakšanjem. Iako se i dalje dvojilo o "lošem primjeru" kojeg neposlušan i živahan dječak u nosećoj ulozi stripa daje, Buster je postao veoma popularan, a njegovo je uredno nedjeljno odjelce oduševilo mnoge roditelje koji su cijele generacije dječaka potom odjevali a la Buster Brown. Njegovo bogato zaleđe bilo je čitaocima, citirajmo stripskog historičara Billa Blackbearda, "ili poznato ili nešto čemu su težili, ne tako zastrašujuće i odbojno kao mjesto radnje Hogan's Alley".

1905. Hearst opet kupuje Outcaulta, a s njim i "Bustera Browna", uzrokujući još jednu parnicu. Outcault ovaj put ostaje sa stripom nešto duže, mlateći masne pare i na njemu, a još više na licenciranoj BB odjeći i drugim proizvodima. Bogat do 1910. i predsjednik vlastite reklamne agencije, Outcault nastavlja strip do 1920, a onda se povlači da bi slikao, putovao, živio i iznenada, 1928, umro od niza bolesti.

YELLOW KID Što, konačno, znamo o prvom stripu samom? Žuti se dječak prvi put pojavio u dvije karikature, jednoj crno-bijeloj i jednoj u boji, u istom broju "New York Worlda" u nedjelju 5. svibnja 1895. Kolorni je crtež bio naslovljen "At the Circus in Hogan's Alley" i bio je jedan u nizu sličnih crteža sirotinjske djece kakve je Outcault za "World" crtao tokom te godine. Na rubu se oba crteža nalazio krupnoglavi, klempavi dječačić od svojih šest-sedam godina, odjeven u spavaćicu zamrljanu otiscima dlanova. Na obojenom je crtežu spavaćica bila plava. Na nizu kasnijih crteža dječaka (koji je u međuvremenu oćelavio) nema ili se pojavljuje u sporednim ulogama. Od petog siječnja iduće godine, pak, dječak je sve primjetljiviji i spavaćica je žuta. Kako su se njegovo isticanje i boja spavaćice poklopili, za čitaoce on postaje "Yellow Kid". Dječak se publici obraćao svojom spavaćicom, na kojoj su se ispisivale poruke više ili manje vezane uz temu nastavka. Osim spavaćicom, Kid nije progovarao, a i crteži su obično bili bez mnogo riječi. Kada je Hearst (p)otkupio Outcaulta odmah je zamijenio dotadašnji naslov "Hogan's Alley" popularnijim "Yellow Kidom" (prethodni je naslov, sudskom odlukom, ostao Pulitzeru zajedno s pravom na nastavljanje stripa, pa je ovaj unajmio Georgea B. Luksa da nastavi crtati nove epizode). Hearst je, osim toga, ohrabrivao Outcaulta da napusti geg u jednom crtežu te da prihvati višepanelni oblik kojeg su koristili drugi Hearstovi crtači. Učinivši to predkraj 1896. i počevši dodavati dijaloge, Outcault je počeo proizvoditi stripove kakvima ih danas znamo. Outcault, kako smo već rekli, nije bio sretan s Kidom. I on i njegova žena bili su vrlo osjetljivi na mišljenje kakvo su o njima imali viši slojevi, a ti su Yellow Kida smatrali javnom sramotom, čemu otegnuto i razglašeno javno prepucavanje Hearsta i Pulitzera nije pomoglo. Sve skupa je rezultiralo Outcaultovim napuštanjem "Journala" 1898. i povratkom slobodnjaštvu. Kako bilo, Yellow Kid ni tada nije zamro. Ne samo da su postojali brojni produkti s njegovim likom: bedževi, kipići, igre, slagalice, šaljivi magazin s njegovim imenom (mada bez ijednog stripa) te jedna knjiga reprintiranih stripova iz Hearstova perioda, već je i sam Outcault još godinama koristio žutog dječaka u brojnim reklamama (obično zajedno s kozom koja je bila dječakov ljubimac), a i podmetao ga je, pod raznim maskama, i u svoj sljedeći hit, Bustera Browna. Nakon prvih stripova, nakon Yellow Kida i ostalih divlje kreativnih radova iz tog ranog doba, nastupilo je doba konsolidacije, oformljenja modernog stripa. Bezbrojni su stripovi uslijedili, neki uspješni, a neki ne. Žuti je dječak preživio sve to i ostao na čudnom mjestu pionira. Čudnom kažem, jer njegova slava nije, kao što je slučaj sa kasnijim hitovima, tog tipa da ga novi i novi čitaoci otkrivaju i uživaju u njemu. Njegova je slava tipa slave časnog starca koji tiho sjedi u kutu sobe i, misleći svoje, nadgleda brojnu si obitelj, potomke kojima ni broja ne zna, a neke ni ne prepoznaje kao svoje. Za Yellow Kida su svi čuli, ali ga gotovo nitko nije čitao. Jedva da je i mogao. U ovom stoljeću, u kojem smo se svakakvih stripova nagledali, nije, naime, izašla ni jedna kolekcija njegovih pojavljivanja. Zagriženo znatiželjni mogli su ga pronaći tu i tamo, u kakvoj niskonakladnoj stripohistoričarskoj publikaciji, ali tek ćemo najesen, u izdanju "Kitchen Sinka," moći vidjeti prvu monografiju posvećenu najstarijem strip liku. Kakav će to doživljaj biti, teško je pojmiti. Hoće li nam stripovi izgledati odviše zastarjelima, hoće li njihove grafičke kvalitete pasati našim modernim ukusima, hoće li nam biti smješni? Ne znam, ali nije ni važno. Dok naše poimanje stripa bude kakvo jest, Yellow Kid se izborio za važnu poziciju. Onako mali i klempav, u dugoj spavaćici, nije mogao biti najglasniji ni najjači, nije mogao ravnopravno sudjelovati u utrci niti najbrže trčati, ali je barem krenuo prvi. I daj mu sad ti to uzmi!

Copyright © 1995-2000 Zvonimir Tošić. All rights reserved. Hosted by cro.net