Od Salona do Solina, pa u krug

Budući da sam se svjesno povukao od bilo kakve mogućnosti da na ovogodišnjim Vinkovcima bilo što napravim ili bilo kako sudjelujem, nemam ni prava ni obraza prigovarati te to niti neću učiniti. Primijetit ću samo da su ovi Vinkovci, po prvi put u pet Salona na kojima sam bio ('86, '88, '92, '95, '97) bili potpuni jednaki onima koji su im neposredno prethodili: izložba je opet bila u Muzeju, okrugli stol u Cibalia banci, ručak u... Zaboravio sam ime, ali kat niže od banke, bliže Bosutu. To vjerojatno znači da su se ustalili i da se ovako mogu, kao i SFeraKONi (jedinica iz zalaganja svakome tko ne zna što SFeraKONi jesu) mogu organizirati rutinirano kad god zatreba. Što je vrlo dobro isto kao i potencijalno opasno, ali na prigovore, rekli smo, nemam moralno pravo dok svjesno ne mrdam prstom.

Stop! Uhvatio sam se u grešci - Salon nije bio potpuno isti. Inicijativa u koju dežurni cinik (I, moi, hu elz?) nije baš vjerovao, ona s natječajem za tablo stripa na temu "Kraja stoljeća", uspio je jako dobro, došlo je lijepih radova i, što je najvažnije, na njemu su sudjelovali uglavnom klinci i razne još neafirmirane face tako da mi je, osobno, taj dio izložbe bio najzanimljiviji. Hvalevrijedna inicijativa. Nečija.

I još po nečemu mi je Salon bio zanimljiv - došli su Splićani! Bilo je ovih zadnjih par puta na Salonu malo bed gledati uvijek iste ljude, koje, uz iznimku Matakovića i još par domaćih, te osječke postave Đaniš - Tomas - Mihalička (M. ove godine na rolama koje su ima bit' u Osijeku vel' ki hit) viđam i tako na dnevnoj bazi. Došli su, dakle, Splićani pa smo mogli vidjeti što njih muči i kakvi su, a i doznati odgovore na poneko pitanje.

Tako je Boris "ne pitajte me ništa o Comic stripu!" Talijančić na to pitanje odgovorio jedno dvajst puta pa da se on ne bi više ponavljao, budem ja to za njega ovdje prepričao. Najme kaj, Boris je došao za urednika i umjesto odlučivačkog prava dobio šezdesetak (pretežno već viđenih) albuma koje je neki komercijalist kupio onako, jer su mu ih valjda dali s popustom kad uzme sve zajedno. Uz to je dobio i striktan omjer stranica prema pojedinom stranom izdavaču i toga se trebao držati. Pa je Boris sve to radio, a usput mu se punila kapa. Jer, Slobodna je Dalmacija naštancala nekih 25000 komada prvog broja i od toga prodala izvrsnih 16-17000. Za strip izdanje je to sjajna prodaja i još bolja remitenda. No, onda se netko fenomenalno sjetio kako bi se mogla srezati naklada kad ionako nije sve prodano. Što je stvar koja se ne radi jer čim srežeš nakladu, dospije manje robe na kioske (na neke uopće više i ne dođe) i posljedica je da se robe manje proda. Nakon što se idućeg Comic Stripa prodalo, jasno, manje (tu je i faktor da pravu prodaju znaš tek s, u najbolju ruku, četvrtim, a nekad i sa šestim brojem jerbo ljudi kupe prvi iz znatiželje, onda neki odu, a neki popolako doznaju da stvar postoji... i tako prođe par mjeseci dok se ne zna stanje stvari) onda je Dalmacija još malo srezala tiskanu nakladu i stvar je krenula niz spiralu koja vam je valjda jasna. Uz put se izgubila boja, zatim su crno bijeli stripovi štampani da se ništa ne vidi (s fotokopija crno-bijelih filmova), a zatim je Boris definitivno dogao ruke, otišao s 30. brojem i ostavio priređenih još pet. Dalmacija je izvrtila tih pet priređenih (Borisu su još, kaže, dužni neke pare) i onda i ona digla ruke od niskotiražnog Comic Stripa i vratila se bestselerskom Zagoru (kod kojeg im je, gle!, okej što se proda 15-17000 komada).

Usput su se, ne budi lijen, uvodnikom zadnjeg broja obrecnuli na čitatelje šamarajući ih između redaka što nisu u dovoljnim količinama kupovali Comic Strip kad su se oni toliko potrudili da im udovolje svim željama, čak su i nakladu smanjili i boju ukinuli.

Nije naricanje nad vlastitim jadom i šiftanje krivnje samo dalmatinska privilegija (iako dosta kukanja čujem od tamo, ne uvijek utemeljenog). Svaki izdavač pjeva istu pjesmu ("ja tu bacam pare, habam entzuzijazam, a nezahvalna publika hoće i kvalitetu!"), svaki autor sklon je kukati kako je baš njemu najteže i kako ga ni izdavači ni prijatelji ni publika ne razumiju. I tako to ide, vrtimo se u krugu, proveselimo kad vlak svake dvije godine stane u gostoljubivim Vinkovcima, i ukrcamo se za novi krug. Poneko siđe, opsujemo ga i idemo dalje. Niz spiralu.

Činjenica da i ja kukam (nikad zadnji kad je dobar trend u pitanju) već brat-bratu sedam-osam godina i pripovijedam kako nam je teško svakome tko me želi slušati vjerojatno sama po sebi govori da tuš nije tako crn kako izgleda - da je fakat tako gadno nit' bi mene bilo da ovo pišem niti bih za koga imao pisati. Zato, happy thoughts!

Kazalište je preživjelo dolazak filma, roman je preživio mnogoštošta, video nije ubio baš svaku radio-zvijezdu. Preživjet će i strip. Iz inata, ako ni zbog čeg drugog. Iz ljubavi. I pritom će iskoristiti sve što mislimo da ga ubija. Prodat će svoje koncepte jalovom i bezidejnom Holywoodu, prodat će svoje likove i crteže gladnim pikselatorima tvornicama igara. Upotrijebit će Internet, ne kako ga je Zima zamislio, za mutiranje u ozvučene, limitirano animirane multimedije, već za širenje glasa o sebi. Upotrijebit će računala da si olakša put do tiska, upotrijebit će novopromovirani Xeroxov prototip koji proguta disketu i izbaci uvezanu knjigu da bi smanjio broj primjeraka nužne naklade, upotrijebit će sve i sva da preživi i preživjet će. Ovako ili onako, hoće.

A najviše će preživjeti putujući iz ruke u ruku, praćen preporukom. Znam da se ponavljam, znam da sam ovo rekao već stotinu puta, ali da bi strip preživio on treba vas. Da se kao parazit nakači, da vas kao droga zarobi, da ga kao bolest prenesete prijatelju. Kao što preporučujete film, kao što s police posuđujete knjigu, dajte znancu strip u ruke, regrutirajte ga, preobratite ga.

Jedan po jedan, shvatit će što propuštaju.

Pišite Cecileu Q.

Copyright Cecile Quintal, 1997. Svatko tko nedozvoljeno umnoži dužan je organizirati dva Salona i pokrenuti tri časopisa - sve bez kukanja! Ako imate pitanja, prijedloga ili pritužbi, e-mailajte mi!