Oriđiđiji -- Otkud? Zašto? Čemu?

Prije no što počnemo, možda bismo morali malo utvrditi gradivo... Znam, naime, da je većina čitalaca ove stranice upućena u strip uzduž i poprijeko, ali nikad se ne zna - možda je nekom dječarcu ovo prva web stranica u životu, prvi tekst o stripu! Ne želimo ga valjda otuđiti internim forama i nerazumljivom spikom! Treba nam! A treba i popuniti količinu teksta za ovaj mjesec (kad već kasnim) pa to mogu baš i elementarnim činjenicama.

A elementarna činjenica prva je da stripove crtaju ljudi. Znam, znam, ali nije mi jedanput netko priznao da kao mali uopće nije shvaćao da stripove netko crta, nego da je samo blaženo pratio avanture svojih dragih junaka ni ne pitajući se kako svakog tjedna (sjećate li se tjednih izdanja? ah!) ili svakog mjeseca dospijevaju u njegove šapice. Na komadima hamera (ili drugog tvrđeg crtaćeg papira), na formatu obično većem od onoga na kojem će strip biti otisnut, ljudi crtaju strip olovkom da bi ga kasnije ponovili tušem, obrisali olovku i dali se na novu tablu. I tako to već stotinu godina.

(Digresija: I tako to već stotinu godina, više-manje. Bilo je i stripova crtanih samo u tušu, bilo je i onih reproduciranih direktno iz olovke, bilo je slikanih stripova, kolaž stripova, bilo je crtanja olovke na posebnom papiru (ili na poleđini hamera) pa prosvjetljavanja, bilo je crtačkih timova, bilo je svega što vam padne na pamet. Nekidan mi priča Igor Kordej/y da su u njegovoj novoj firmi, Digital Chameleonu, razvili sistem digitalnog tuširanja -- uskenira se crtež olovkom i čisti kompom. Što to (a što tek digitalni stripovi?) znači za strip raspravljat ćemo valjda nekom drugom zgodom, ali za našu današnju temu bitno je ono što smo rekli: ljudi, hamer, olovka i tuš. Kraj digresije).

Rani crtači stripova -- govorit ćemo ovdje o zapadnjačkom stripu, Japanci su, kao i uvijek, priča za sebe -- oni koji su na prijelazu stoljeća stvarali naš medij na stranicama tjednih novinskih dodataka, nisu ni znali što rade. Strip je za njih bio, ne jedan razgovor dokazuje, u početku bio tek sredstvo da svaki dan nešto objave, da svaki dan nešto zarade. Čak i kasnije, kada su prvi među njima (Bud Fisher) postali milijunaši i živjeli jet-set životom, nitko stripove nije smatrao umjetnošću pa se ni za originale nije brinulo. Novinski su sindikati imali svoje proofs s kojih su uvijek mogli štampati što su htjeli, a crtači su, s čašom šampanjca u jednoj i hihotavom flappericom na drugoj ruci, i tako imali pametnijeg posla no da se brinu o tušem umrljanim komadićima kartona. Strip-originali išli su u makulaturu, sasjecani su u kašu i nikome nije bilo stalo.

Nikome, osim fanova.

Fanovi, zaljubljenici, afficionados... Naš mentalitet zaslužuje bar jedan tekst samo za sebe, ali za sada zadovoljimo se ovim: čim se pojavio strip, pojavili su se i ljudi kojima se sviđao. Štoviše, pojavili su se ljudi kojima se vrlo sviđao, koji nisu samo čitali novine i bacali ih već koji su pamtili, izrezivali, prepričavali, pisali autorima... Ljudi koji su poželjeli od autora dobiti nešto što će biti samo njihovo. I autori (svako voli kad mu se puhne pod rep) su im udovoljavali. Ako za nacrtati posvetu svakome tko je to tražio i nije bilo vremena, neki se stari original uvijek mogao poslati. Tržišna cijena, sjetimo se, i tako mu je bila nula! Nula je bila čak i cijena golemih originala Harold Fosterovog Princa Valianta, tabloa na kojima je Foster provodio po pedeset i šest sati tjedno! Prvi čovjek koji bi se javio Fosteru s željom da ima original, dobio bi tablu besplatno! Tek kasnije, kad je potražnja postala prevelika Foster je počeo tražiti enormu svotu od 5 dolara (okej, tadašnji dolar vrijedio je više no današnji) kako bi obeshrabrio neozbiljne grebatore. Konačno, što bi on sa svim tim tablama?

Osnova bilo koje ekonomije je međuodnos ponude i potražnje. Ako nečeg malo ima, a puno se traži -- cijena skače. Tako je, kako je rastao fandom, rasla i potražnja, rasle i cijene. Autori su se lupili po čelu, zaustavili karitativne djelatnosti usrećivanja fanova i istakli cijene. Ali, velike, velike količine ranih (najskupljih) radova već su kolale tržištem. Da, uspostavilo se tržište, posrednici i agenti su trljali ruke. Tako to biva.

Comic books su upale u istu situaciju. Rani originali su uništavani, jer je kompanijama to bilo lakše no da misle kome ih i kako vratiti (i tako su sva prava bila u pravilu prenošena s autora na kompaniju), ili skladišteni. A autorima je bilo svejedno -- od gomile papira nisu imali koristi. Tek kada su sedamdesete donijele strip konvencije s brojnim dealerima i izlagačima, autori su sa čuđenjem otkrili da neki drugi ljudi (iz skladišta svatko je mogao odnijeti što je htio -- svatko, osim autora) prodaju njihove originale. Uz zdrav talent, uvijek ide i zdrava količina pohlepe i inata -- zašto bi netko zarađivao na onome što je moje!? I tako su počele bitke (ona Kirbyeva za povrat svega što je nacrtao Marvelu je najpoznatija) za povrat originala i tako je, naposljetku, svatko mogao svoje tabloe prodavati (ako bi ih netko htio kupiti) i po drugi put.

Danas, priča o originalima ima bezbroj varijanti. Neki autori, poput Stana Sakaia, čuvaju svoje i ne prodaju ih. Neki (Image škola) pak, bez obzira na logiku priče, crtaju svoje tabloe da izgledaju poput pin-upova kako bi ih što skuplje prodali. Evropljani im se dive po galerijama. Japanci... Pojma nemam što rade Japanci.

A kako je kod nas? Pristupa je, kao i svuda, svakakvih, s tom iznimkom da tržište skoro da i ne postoji pa se još nađe autora kojima, kad ih se upita za cijenu originala, bude toliko drago da vam ih poklone. Ima ih koji čuvaju originale iz sentimentalne vrijednosti, ima ih koji ih drže umjetninama, a ima i par zgodnih anegdota. Ivica Bednjanec je tako poznat po tome da kad prekraja svoje stripove za reprint u nekom novom izdanju uzme škare i ljepilo te posloži i docrta što treba. Čak i ovo doba fotokopirke, njemu originali ne znače više od robe. Vidio sam originale Slovenca Jelka Peternela koji su na pozadini imali prekrižene tabloe njegovih starih stripova -- štedi čovjek na papiru.

Bezbrižni Radovan Devlić vjerojatno pojma nema gdje su originali Machu Picchua (kao što je u napadima velikodušnosti od malo čega uspio sačuvati autorske primjerke) i nije mu ni stalo -- njegov um je na novim projektima.

Kod nas se, generalno, ne priča mnogo o originalima. Čuva ih se da bi se imalo dobar predložak za fotokopije, a inače ih se gomila na tavanu, po ormarima i podrumima. A ako se jednom pojavi tržište, odjednom će se svi početi pitati gdje je nestalo svo to potencijalno bogatstvo.

Osporavat će se legalnost nekih Maurovićevih pasica navodno nestalih s izložbe i preprodanih u Beču, prekopavat će se tavani Neugebauerovih nasljednika, Bednjanec će se prihvatiti škara i ljepila da opet sastavi tabloe kakvi su bili, a Radovan će me nazvati i pitati: "E, a je l’ znaš ti di je moj Machu Picchu?".

Svijet se ne mijenja i barem smo u nekim njegovim aspektima i mi dio svijeta. Kad me ne bedira, to me zapravo veseli.

Pišite Cecileu Q.

Copyright Cecile Quintal, 1997. Svatko tko nedozvoljeno umnoži dužan je za skupe novce kupiti originalni isprint teksta. Ako imate pitanja, prijedloga ili pritužbi, pišite mi!