Salon, kako to slano zvuči!

Ako su vam misle sunule ratnim Dnevnicima, uzbunama, Divčibarama i Mirkovcima, na pogrešnim ste tračnicama. Ako ste pomislili na Vinkovačke jeseni, suh kulen i te stvari, opet ste na krivom tragu. Ako ste se, pak, sjetili Matakovića već ste krenuli u dobrom smjeru, ali je odgovor ipak nešto drugo.

Salon.

Postoji općeprihvaćena verzija o tome kako su krenuli vinkovački Saloni stripa i ta je, kako povijesti već idu, sasvim točna i prihvatljiva. Ta verzija kaže da je Krešimir Zimonić malo gurao, malo predlagao i na kraju uspio i Vinkovce nagovoriti da udomaće stripaše i stripovsku raju (koja se tada nije sastojala samo od autora, već i od ponekog izdavača) navesti da dođu u Vinkovce. Bio je tako osamdeset i četvrte Salon koji se svima jako svidio pa je odmah dogodine organiziran i drugi (Saloni su bili kao bienalni, ali nije se htjela propustiti pedeseta obljetnica jugoslavenskog stripa) pa osamdeset i šeste treći pa osamdeset i osme četvrti pa... Pa rat.

Rat je sve malo izbacio iz kolotečine i koraka pa se do idućeg Salona čekalo četiri godine, a do onog iza (šestog ili drugog čistohrvatskog) tri. (Za slabije matematičare: 1992. i 1995.) Ta dva Salona unekoliko su se razlikovala od onih koji su im prethodili. Kako više nije bilo bivših susjeda da se s njima gloži ili druguje, te kako su nove Salone uredno izignorirali svi izdavači (tih "svih", doduše, nema baš pretjarano), ostalo je na hrvatskim autorima da se svade između sebe. Odmah su niknuli prigovori da čemu Salon u Vinkovcima kad više nisu "na pol puta" (referenca je to na famozno opravdanje (iako ne znam čemu uopće opravdavati Vinkovce ičim višim od činjenice da su htjeli Salon) da je Salon smješten u Vinkovce kao "polovicu puta između Zagreba i Beograda") i kad su u tamo nekom zakutku. Također se (i za razliku od prvog prigovora, opravdano) prigovaralo da je nagrada, kojih je količina ostala jugoslavenska, za smanjenu produkciju previše. Zatim su se osporavali i izbori nagrađenih, ali to je već pitanje o kojemu ovdje nećemo razglabati.

Meni se malo bitnijim čini uhvatiti širi kontekst kojeg je Salon, kako ja to vidim, samo krajnji izdanak. Taj kontekst počinje tako da su stripovi, kad su u tridesetim godinama, prvi put postali poprilično popularni i u SAD i u Evropi, zarazili mnoge klince neprolaznom fascinacijom medijem. Pa su ti klinci odrasli i čitavo se vrijeme susretali s činjenicom da običan čovjek misli da je strip zabava uglavnom za djecu i da ne priliči ozbiljnom čovjeku biti viđen sa stripom (osim ako nije začeo kakvu izliku za kupovanje stripova). Pa su ti klinci diplomirali i doktorirali i postali ozbiljni i uvaženi i odlučili, naposlijetku, učiniti nešto da se stripa više ne srame.

Šezdesete godine donijele su i inače procvat subkultura, a poklopile su se i sa zrelom fazom evropskog stripa, kao i s undergroundom u SAD. U Evropi su, uz to, oni klinci počeli pisati članke, teorije i enciklopedije, sumirajući sedam dekada postojećeg razvoja i hvaleći nove eksperimente, stremljenja, umjetničkije neke stripove. I Maurice Horn i Claude Moliterni i Luciano Secchi i... sastavili su svoje enciklopedije i iskopali opskurne autore i ostavili nam hrpe knjiga iz kojih i danas prepisujemo činjenice kad nam ustrebaju.

Takav se stav prenio i u sedamdesete -- potkrijepljen novim razmišljanim i novim jakim stripovima (od Metal Hurlanta do Pratta) medij je stremio tome da bude umjetnost. Tiskali su se albumi, o stripu se pisalo ozbiljno, poučavalo ga se, krenuli su saloni (u Evropi) i konvencije ( u SAD). Sve to malo se istrošilo i ispuhalo u osamdesetima pa strip u devedesetima ima problema s traženjem novih smjerova svoga razvoja, ali to nam nije sada tema. Zanima nas, sjetimo se, Salon.

Kasneći uredno deset godina za svijetom, ali pateći od neobjašnjive potrebe da u malome duplicira sve što netko veći ima, jugoslavenska je scena dala teorijski časopis ("Pegaz" Žike Bogdanovića) u sedamdesetima i vinkovački Salon u osamdesetima. Prenesena je forma, ali se ponekad, antisocijalan kakav jesam, pitam da li i smisao?

Saloni i konvencije opstaju na principu para (evropske salone sponzoriraju izdavači, a američke konvencije se izdržavaju naplatom prodajnog prostora dilerima) koje u konačnoj bilanci plaćaju (zadovoljni) kupci/fanovi. Naši Saloni možda ne gube (nemaju što), ali sigurno, neinteresantni izdavačima i dilerima, a bogme i kupcima, ne zarađuju. Naši Saloni, dok pedantno dupliciraju formate izložbi, okruglih stolova i dodjela nagrada, mogu se svesti na povremeno okupljanje autora i pokojeg fana. Znak tvrdoglave i divljenja vrijedne upornosti? Svakako. Depresivno? Meni jest.

Čak je i Salonsko vodstvo shvatilo promašenost držanja nekih tradicija pa je za nastupajući Salon (prema najavama u svibnju) Krešimir Zimonić najavio koncepcijske promjene: organizirao bi se natječaj za jednotabloidni strip, izložili bi se i u katalogu sabrali prispjevci, nagradili bi se i novčano stimulirali najbolji autori... Hvalevrijedna je to inicijativa i možda prvi korak prema nekom Salonu koji će nam zaista biti bitan i važan i koji će ocrtavati našu situaciju bez da kopira snove nekih davnih klinaca ostvarene u jednom drukčijem svijetu.

Jer, stripu u Hrvata ne treba upeglavanje situacije i pretenzije glamura. Treba mu jedan trijezan pogled na samoga sebe i svoje mogućnosti, treba mu plan razvoja koji će graditi na rijetkim postojećim komadima temelja, a koji se neće zanositi dvorcima u zraku u kojima bi strip kao umjetnost trebao bezbrižno boraviti. Stripu u Hrvata, rječju, trebaju dobri stripovi, čitaoci i novci. Saloni i slične hoh-priredbe dobrodošli su samo onoliko koliko doprinose tome cilju.

Šo ne znači da Vas ne bismo rado vidjeli u Vinkovcima, kad god da se dogode. Pratite ovu web-stranicu radi podrobnosti.

Pišite Cecileu Q.

Copyright Cecile Quintal, 1997. Svaki koji nedozvoljeno umnoži, gujavica je. Ako imate pitanja, prijedloga ili pritužbi, pišite mi!