Ljudi orkestri

Neki dan mi je poznanik, pisac u nastojanju i nastajanju, poklonio svoju knjigu. Svoju prvu knjigu. Knjiga je, zbirka priča nevelikog opsega, bila povod njegovoj sreći i osjećaju važnosti te čestitkama i tapšanjima upriličenim od strane kolega mu i znanaca. I tu ne bi trebalo više ništa dodati, kad mene tu nešto ne bi mučilo. Kako je, naime, poznanik mi došao do knjige.

Znanac, naime, zna i druge ljude. Jednom od njegovih drugih znanaca neka je pak tiskara bila dužna lovu pa su se složili tako da je znanac prebio dug tiskanjem spomenute knjige. Nakladnik, pak, cijele priče nije znančev znanac već jedan od malih, regularnih i poštovanih, nakladnika. Taj je nakladnik već prije prihvatio knjigu mog znanca, kao što je prihvatio i druge rukopise, te ga potom otputio da si - i tu nastupa dio koji me jako muči - nađe sponzora.

Da si nađe sponzora. Pisac. Sponzora. Nađe. Sâm.

Da se razumijemo, ne bunim se ja protiv ideje mecenatstva. Ljudi koji imaju para i sklonosti k umjetnosti oduvijek su znali dio svog suviška odlijevati stereotipno gladujućim umjetnicima. To je dobro za mecenin imidž, umjetnikov želudac, a ne šteti ni kulturi. Dakle, ne prigovaram svom znancu što si je potražio sponzora, ne prigovaram ni njegovom znancu što je preusmjerio pare na knjigu, niti tiskari što se riješila duga. Muči me, pak, taj nakladnik.

Nije li posao nakladnika da riskira, da izabere što misli da će se prodavati, da uloži novac i zatim ga se bori povratiti? Nije li? Živim li na krivoj planeti? Iz moje (vjerojatno uske) perspektive čini mi se da nakladnik u cijeloj ovoj priči posuđuje tek know-how, tek svoje poznavanje (ha!) tržišta (duplo ha!) i svoje ime. Ulaže dobru volju da se potpiše na knjigu (i u ovom slučaju je, što moj znanac nikako nije smio dopustiti, su-kopirajtira u svoje ime) i da je izloži javnosti. Za uzvrat dobija dio naklade (ne znam koliki, ali mi se čini da, budući da je dil s mladim piscem kojem je najviše od svega stalo da ima knjigu, nije premali), zaradu i renome nakladnika koji potpomaže mladu prozu. Sweat deal, reklo bi se. Svaka čast, svatko tako može biti nakladnik! Štoviše, tako nakladnik može biti i sam pisac.

Ovdje moram dodati da mi je skrenuta pažnja da pisci pišu i da ih se malo želi preganjati oko distribucije, naplate, administracije i sličnih neophodnosti. I to je vjerojatno argument pred kojim moram zašutjeti, ali ne mogu jer me još nešto muči. Izdavač će, vjerujmo mu, distribuirati knjigu u one knjižare koje će je htjeti uzeti i možda platiti prodano. Tamo će knjiga stajati do rasprodaje kada će je uzeti neki nadobudni student književnosti ili neki novi pokušavajući pisac zainteresiran za stanje stvari u domaćoj literaturi. Jedina distribucija koja će stvarno donijeti knjigu do ljudi koji će je pročitati bit će i opet sam pisac (koji će dijeliti primjerke i gnjaviti ljude pitanjima dok je iz čiste neugode ne pročitaju - jeftinije je to ipak od preseljenja u Paragvaj). Što nam daje? Pa daje nam situaciju u kojoj pisac mora knjigu ne samo napisati, već je i financirati, odreći se dijela kopirajta i dijela zarade, a konačno je i sam gurati u ruke čitateljima. Pisac mora biti one-man band, čovjek-orkestar.

I to je velika kultura? Tome stremimo? Zar nismo već tamo, zar nemamo fanzine?

Čitav je hrvatski strip prepun ljudi orkestara. Kada ste zadnji put čuli za izdavača koji sâm (eventualno s prijateljem-entuzijastom) klama i obrezuje primjerke časopisa, kao što to radi Vjeko Đaniš (čiji se novi i sjajan Kvadrat, prepun intervjua te svekolike teorije, pojavio te ga se može naručiti na: Vjeko Đaniš, A. Stepinca 58, 31222 Bizovac; fon 031/675-617, popodne)? Kada ste zadnji put vidjeli da kritički prikaz stripovske podvrste (religijski strip u ovom slučaju) mora pisati jedan od autora koji su se podvrstom bavili (Duško Gačić u ovom slučaju) jer svakog drugog boli briga? Kada ste zadnji put saznali za strip, a da to nije bilo iz drugog stripa, od drugog strip zaljubljenika, iz melodije nekog od one-man bandova? Kada?

Hrvatski je strip kućna radinost. Tu i tamo netko ga objavi i plati, ali velika se većina stripova ne bi radila da ljudima koji ga rade nije stalo da ga rade i da ga, ovako ili onako, dopreme do onih koji ga čitaju. Potpomognuti tu i tamo kojim čitačem-dobrovoljcem strip autori se guraju gdje stignu. Jer, ako neće oni, tko će? I sve će oni sami: i napisati i nacrtati i smoći pare i naći tiskaru i klamati i obrezati i na svojim leđima nositi od dućana do dućana, od kupca do kupca; sve će oni učiniti, ali jedno ne mogu - ne mogu ga sami još i kupiti.

Zato im je potrebna Vaša pomoć. Kupite, molim Vas, fanzin koji vam se svidi, nemojte ga samo posuditi od prijatelja. Znam da nemate para, znam da je teško, ali ako ne podržite ono što vam se sviđa, izgledi su da toga ubrzo više neće ni biti. Endem je propao na kioscima, prodavši tek trećinu od količine primjeraka (što je pak trećina otisnutih) potrebnih da bi se pokrili troškovi. Njegovi financijeri ne mogu dalje. Sljedeći na kioske (valjda) idu Stripoholici s magazinom Comixer. Pružite mu priliku! Poklonite mu svojih deset kuna pa, ako vam se i ne svidi, prepoklonite ga nekome kome mislite da bi se svidjeti moglo. Za strip zainteresirani izdavači gotovo da više i ne postoje. Ako i publike nestane, ljudi orkestri svirat će još samo za sebe, a glazba tužno zvuči u praznoj sobi.

Stoga moja molba još jednom: hrvatski Vas strip treba! Trebate li i Vi njega, molim Vas, učinite nešto!

Pišite Cecileu Q.

Copyright Cecile Quintal, 1997. Svaki koji nedozvoljeno umnoži, dužan mi je folksvagena. Ako imate pitanja, prijedloga ili pritužbi, pišite mi!